Od sjaja do suza
Od sjaja do suza – ali sa ponosom
Možda i najemotivnija utakmica Partizana u poslednjih 20 godina. Sve je bilo tu – borba, radost, tuga, nada, neverica. I što je najvažnije – ponos.
Protiv AEK-a iz Larnake igrali smo više od utakmice. Ispali smo, ali smo dobili nešto možda i važnije – veru da ova deca imaju srce. Doveli su najviše ljudi na stadion još od Manchestera i natopili ga emocijama.
Prvo poluvreme bilo je tvrdo. Mi opasniji, Milosević promašio zicer, oni pred kraj imali jednu šansu. Svi su davali sve, ali jedan je posebno iznenadio – Sek. Visok, lagan, brz, dok je imao svežinu, bio je možda i najopasniji igrač na terenu.
Drugo poluvreme – naš pritisak, visio je gol i u 67. minutu Sek probija i asistira Ugrešiću. Eksplozija. Ipak, kako to često biva s mladim ekipama, povlačenje nas je koštalo. Penal u 93. minutu, svi misle gotovo je – ali Milosević brani. Heroj.
Produžeci donose sve. Gol koji nije smeo da padne, pa onda nova nada. Dušan Jovanović za 2:1. I odmah zatim šansa utakmice – Kaluulu sam pred golom, ali ništa. Penali.
Krenulo je dobro, ali njihovi iskusniji ostali su mirniji. Mi ispali.
Ali stadion – 23.245 ljudi, tri tribine pune, niko nije sedeo. Mnogo suza, ali još više aplauza. Jer se videlo da su dali sve.
Zaključak: Ne znam za druge, ali ja jedva čekam sledeći četvrtak i novu šansu. I novu priliku da gledam Partizanovu decu kako rastu.
Коментари
Постави коментар